1. UVOD

1.1   Ciljevi programa
1.2   Moduli / cjeline programa
1.3   Metodologija programa

Obrazovanje novinara (1) i njihova senzibilizacija prema različitostima jedan je od ključnih koraka ka unapređenju pluralizma medija i adekvatnijoj inkluziji najrazličitijih identiteta u javni prostor. Važnost uvažavanja i manifestiranja različitosti u medijskim sadržajima proizlazi iz društvene uloge medija kao jednog od najvažnijih mjesta reprodukcije i pregovaranja društvenih značenja i s njima povezanog vrednovanja i hijerarhije društvenih grupa. Putem medija se legitimiziraju granice između “nas” i “njih”, te se reproduciraju vjerovanja i predstave kojima se određena grupa smješta u subordiniranu poziciju i isključuje iz javnog života (2) – ili ne. Mediji održavaju i reproduciraju marginalizaciju određenih društvenih grupa. Te su grupe u pravilu nedovoljno zastupljene, prikazane stereotipno i dominantno kroz izvještavanje o društvenim problemima, kao što su kriminal i nasilje (3), pri čemu mediji često propuštaju da tematiziraju širi društveni kontekst i ukažu na nejednakost i diskriminaciju, ali i njihove uzroke.

Pod ‘medijskim izvještavanjem o različitosti i marginaliziranim grupama’ podrazumijevamo medijske sadržaje koji se tiču marginaliziranih grupa, te sadržaje namijenjene njima, ali i sve sadržaje od javnog značaja, naročito one koji obrađuju teme u pogledu kojih marginalizirane grupe mogu imati specifično stanovište ili interes, različito od onog općeprihvaćenog (4). Uvažavanje različitosti, međutim, nadilazi uključivanje manjinskih grupa u medijski prostor i promociju tolerancije u medijima, s obzirom na to da se različitost ne svodi na činjenicu pripadnosti određenim društvenim grupama. Dok se promocija tolerancije zasniva na ideji 'navikavanja' i 'trpljenja' drugog i drugačijeg (5), ideja različitosti obuhvata ne samo prihvatanje određenih društvenih grupa, već i mnoštva dimenzija različitosti u svakom pojedincu. U kontekstu medijskog izvještavanja ovakva koncepcija različitosti implicira ne samo posebne, tzv. manjinske medije i posebne sadržaje namijenjene nekim od marginaliziranih grupa i plasirane putem mainstream medija, već i kontinuirano inkorporiranje najrazličitijih identiteta, interesa i perspektiva kod izvještavanja o pitanjima od javnog interesa.

Dostupne informacije o bosanskohercegovačkom kontekstu ukazuju na to da se u ovdašnjim medijima različitosti tretiraju samo kroz povremeno, prigodničarsko izvještavanje o manjinama, prvenstveno etničkim i donekle rodnim, a i tada se te grupe predstavljaju stereotipno (6). Naprimjer, pri predstavljanju određenih etno-nacionalnih i religijskih identiteta dominira izvještavanje o praznicima i običajima (7); s druge strane, ženski identiteti svedeni su na stereotipne uloge – žene su nositeljice nacionalnog identiteta, domaćice, zabavljačice, a rijetko aktivne sudionice javnog života (8). Jezik koji se pritom koristi u medijima nerijetko je neprimjeren, pa se može označiti i kao govor mržnje. Medijski sadržaji o LGBTTIQ populaciji, pak, obiluju predrasudama pa i govorom netrpeljivosti (9).

Shvatanje o tome da je odnos bosanskohercegovačkih medija prema različitostima problematičan potvrđen je kroz prethodno provedenu procjenu potreba (10). Kroz procjenu potreba također smo ispitali mišljenje različitih društvenih aktera o potrebama za edukacijom novinara (11), što bi u perspektivi moglo dovesti do poboljšanja medijskih praksi. Na rezultatima te procjene zasniva se i ovdje opisani obrazovni program. Jedan od zaključaka procjene nalaže kontinuirano i analitičko izvještavanje o manjinama i drugim marginaliziranim grupama, što bi trebalo podstaći, između ostalog, i kroz specifične obrazovne programe, s tim da je neophodno osigurati kontinuitet obrazovanja u pogledu različitosti, po mogućnosti uz saradnju univerziteta i organizacija koje se bave neformalnom edukacijom novinara. Pored toga, anketa provedena u sklopu procjene potreba ukazala je na visoku zainteresiranost studenata za učešće u edukacijama koje se tiču medija i različitosti – 91,4% (N = 105 učesnika), dok njih 53,3% izražava interes za bavljenje pitanjima koja se direktno tiču različitosti u svom budućem profesionalnom angažmanu.

Stoga je osnovni cilj programa predstavljenog u ovom priručniku da novinare na početku karijere podstakne da kroz svoj profesionalni angažman aktivno djeluju na razvoju kulture različitosti. To djelovanje trebalo bi uključiti bolje predstavljanje manjinskih grupa, ali i prevazilaženje isključivog tretmana manjina “kao manjina” te uključivanje najrazličitijih identiteta i perspektiva u praktično sve medijske sadržaje.

Drugi je cilj programa pomoći novinarskim početnicima da savladaju praktične vještine multimedijalnog izvještavanja i rada na online medijima, s obzirom na to da ovi mediji, danas sve značajniji akteri u komunikacijskom procesu, imaju značajne neiskorištene potencijale kada je riječ o predstavljanju različitosti: produkcija je jeftinija, a bolji tretman različitosti moguć je bez značajnih finansijskih ulaganja; moguća je produkcija sadržaja u različitim formama (audio, video, tekst, foto), čime se i povećava njihov potencijalni komunikacijski domet; moguća je interaktivnost i razmjena između korisnika i medija, što može doprinijeti kvalitetu komunikacijskog procesa i boljem tretmanu različitosti.

Program je prvenstveno namijenjen studentima/cama novinarstva i onima koji nemaju iskustva u izvještavanju o različitostima. Sam priručnik mogu koristiti edukatori/ce koji/e imaju relevantno predznanje i iskustvo na polju multimedijalne produkcije, medija i različitosti. Njima priručnik može pomoći u koncipiranju programa i pojedinačnih modula. Napominjemo da priručnik nije namijenjen samostalnoj edukaciji, niti je naša namjera da se njime u potpunosti i u detalje definira sadržaj programa. Onima koji ga žele koristiti u razvoju i implementaciji vlastitih obrazovnih projekata data je sloboda da dalje razvijaju sadržaj programa, da primjenjuju i kombiniraju module i vježbe prema broju i profilu učesnika programa, te u skladu sa vremenom na raspolaganju.

U nastavku priručnika predstavljen je okvir za obrazovni program o različitostima, uključujući definiranje ciljeva, modula i metodologije.

1. U ovom priručniku, u duhu kulture različitosti, odlučili smo da variramo muški i ženski rod imenica koje se odnose na osobe.
2. Vidjeti npr. Silverstone i Georgiou 2005. Vidjeti također Melischek i Seethaler 2008.Također Tuller 2003; Van Dijk 2000.
3. Vidjeti npr. Van Slike et all. 1989; Gordon i Rosenberg 1989; Van Dijk 1991; Maneri i Ter Wall 2005; Cottle 2000, str. 2–8, Downing i Husband 2005; Ter Wal 2002.
4. Ovdje manjinske grupe razumijevamo u najširem mogućem smislu, uključujući i npr. osobe sa invaliditetom ili LGBTIQ grupe, pri čemu kao ključnu definirajuću karakteristiku manjinskih skupina uzimamo njihov podređen položaj i zanemarenost njihovih interesa u javnim raspravama i procesima odlučivanja. Vidjeti više na: http://www.ohchr.org/EN/Issues/Minorities/Pages/internationallaw.aspx i http://www.britannica.com/EBchecked/topic/384500/minority. Datum pristupa 16.maj 2013.
5. Vidjeti Brown 2006. Konstrukt Drugog učestvuje u definiranju vlastitog identiteta kao i u definiranju drugih društvenih jedinica. U različitim pristupima koncept Drugog se definira kao aspekt razumijevanja sebe i drugih koji ne mora uvijek podrazumijevati stigmatizaciju Drugoga, ali i kao koncept koji je značajan za razumijevanje procesa u kojem su Drugi isključeni i subordinirani u društvu. Drugi se doživljava kao drugačiji, te konstrukcija Drugoga nerijetko uključuje dehumanizaciju i demonizaciju određenih identiteta/društvenih grupa.
6. Vidjeti npr. Savjetodavni komitet FCNM-a, Mišljenje o Bosni i Hercegovini, ACFC/INF/OP (2005)003, paragraf 71.
7. Vidjeti Hodžić i Jusić 2010.
8. Vidjeti Moranjak-Bamburać, Jusić i Isanović 2006.
9. Vidjeti Cvjetičanin et all. 2010.
10. Procjena potreba provedena je krajem 2012. godine, a uključivala je dvije fokus grupe sa predstavnicima online medija, osam intervjua (od čega sedam telefonskih/in vivo i jedan pisani odgovor na pitanja iz intervjua) medijskih eksperata i eksperata za pitanja različitosti, te medijskih radnika, kao i anketu među 105 studenata/ica žurnalistike i komunikologije.
11. Zanimljivo je da tek 14,2% studenata (N = 105) zna za postojanje takvih obrazovnih programa, što upućuje na zaključak da je potrebno dodatno promovirati takve programe među zainteresiranim studentima, te, po mogućnosti, razviti kontinuirane edukacije koje će biti dugoročno prepoznatljive među ciljnom populacijom.